KAHVENISANJE

Dobrodošli na moj blog

04.06.2016.

Dedine trešnje....

Svaki put kada vidim neki lijep voćnjak, sjetim se dede i njegova, sa starim sortama jabuka, krušaka, trešanja i drugog voća. Mnoge drage uspomene iz djetinjstva za vrijeme ljetnog ferija provedenog na njegovom imanju me vežu za dedu i njegovu baštu. Danas kada sagledam neke stvari i pogledam stare slike iz djetinjstava, pomislim na njega i osjetim koliko mi mnogo nedostaje. Bilo je uživanje sjediti u njegovoj bašti, osjetiti sve mirise, i vidjeti ljepotu boja u proljeće. Onomad u kasno proljeće obično pristižu najsladje trešnje, a bilo ih je kod dede, svakojakih vrsta, inšallah ! Sve same stare sorte trešanja, a kod nas u narodu poznate kao ašlame, karašlame, bosnalije, hruštevi i bjelice. Izrasle su ko' divovi u bašti moga dede, veće i od samih piramida, a grane se razgranale, mo'š gore u krošnji kahvenisati i provesti povazda, cijeli dan. Kad se sjetim samo onih divljih, sitne i crvene ko' najcrvenija krv, te bjelica, hruštva i ašlama, sve šećerli, aman ! A što li su tada bile krupne, aman jarabi ! Znali su naši stari da su trešnje dobre poslije dugih zima, a kako i ne bi bolan bile, kad su pune vitamina. Bogme, znali su stari ljudi od davnina šta valja ? Danas kupim trešnje u plastičnoj kutiji,na izgled dobre i rumene, al' izgleda sazrle neprirodno, bez mirisa i okusa, ponajmanje šećerli, a kad je staviš onako rumenu u usta, ko'da jedeš plastiku, tobe jarabi ! I ko'sada ovo vještačko voće bolje, glancano vazelinom i oprano u tri otrova. Pusti more priču, kakvo je došlo vrijeme i jagode nisu više kao što su bile, nego na kutijicu jagoda saspi pola ki'lo šećera, te eto ih' šećerli ko'u pravom šećeru. Ne znam šta bi dao da legnem ko' nekada na livadu izmedju div-stabala trešanja iz dedine bašte i da osjetim kao nekada miris trešnje. Procvjetaće opet stare trešnje, ako Bog da, Inšalah !

12.07.2015.

TUGA

Kako da poruka stigne do onih koji su zalutali i do njihova srca dopre lijepa riječ, iskrena namjera, istina i nevina suza, kad oni nemaju srca za bol i patnju. U njihovim nemirnim dušama nema spokoja, ali kad ih zadesi ista takva nesreća, nastupi očaj i jad zavlada, a onda iz njihovog slomljenog srca zavapi milost. Njihova pohlepne duše i uvela lica prepuna boli tražit će da zamjene utjehom, tugu radošću, a strah sigurnošću. A nema nevolje koja ih neće zadesiti i ono što ih nije snašlo, neće niti jednoga mimoići, a oni koji se mijenjaju kao vrijeme, misle sigurno da ih tako nešto u životu, snaći ne može. Umjesto da jedan dan u svom životu misli podrede tugi, budu čovjek, posiju dobro i daju lijep primjer.

09.07.2015.

U ime onih koji ne mogu progovoriti....

U ime onih koji ne mogu progovoriti.... Danas kad svi pričaju i pišu o Srebrenici i "Genocidu", vjerujem da je moralna obaveza svakog normalnog homosapinesa da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša etička dimenzija mora progovoriti, moramo živjeti u stvarnosti i činiti je boljom, a ne biti kukavice i praviti se da nas isto ne zanima, kao da se isto ne može ponoviti i postati vlastito iskustvo.. Tuga mi u očima, kad vidim, kako su ljudi nisko pali u odbrani nacionalnih interesa i jednostavno kao gradjani nisu spremni istini pogledati u oči. Mnogi nisu svjesni svog licemjernog stava , kako svaki njihov pokušaj da pripišu zločine iz vlastitih redova nacionalnog programa nedužnim žrtvama vlastitog pogroma je njihov moralni pad kao ljudskog bića. To je za prosječnog, nekritičkog i, usto, etno-orijentisanog ljudskog i anti-humanog bića , vjerovatno, samorazumljiv i prihvatljiv iskaz u odbrani raznoraznih memoranduma. Takav jedna memorandum je finaliziran u strašnom pokolju srebreničkog genocida, dobivši tako kvalifikaciju – najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Da bi se genocidna logika krvavog ratnog razaranja Bosne i Hercegovine (za neke “privremena tvorevina”), prikrila, za rat i genocid moraju biti optuženi drugi, a stvarni počinioci u vlastitom narodu tretirani kao heroji. Razvijanje anti-logike kod takvih osoba, sugestivno namjenskih kvalifikacija i optuživanja drugih je njihov moralni sunovrat. Kako tako jedna humana i ljudska zajednica samo može razmišljati ? Svakako se moramo složiti i konstatovati, da su ista i takva nastojanja protiv svake elementarne etike i logike.... Dakle, sagledavanjem idejno-logičkog uzroka rata i stranu koja je planski organizovano pokrenula političko rušenje, stvaranjem mitova i stvaranja velikodržavnog i antibosanskog prpojekta, preko kostiju, onda je takva logika za iste i normalna. Kad se planski likvidira desetak kiljada ljudi za par dana, očita je činjenica za normalnog homosapinesa, ali izgleda za jučerašnje nalogodavce eskadrona smrti, sadašnje predsjednike, nije dovoljna. Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djel, izvršio je djelo GENOCIDA. Dokumentirane i filmovane zabilješke eskadrona smrti nisu dovoljne za anti-homosapinesa, nego se i dalje poltronski prizemno, pubertetski nekritično žrtvuju u ime mitske ideologije. Za mnoge je njihovo narcisoidno sluganstvo višim mitskim ciljevima očigledna istina. Zlo koje su napravili je toliko golemo, da danas u odbranu zla kojeg su napravili staje samo laž i pristaje da ga brani. Ovako bestidno i licemjerno žrtvovanje vlastitoig dostojanstva u ime i za račun počinjenih zločina je svakako anticivilizacijsko. Danas kad je velikodržavni projekat propao, a njihovu sramotu i dalje podržavaju anti-homosapinesi u cilju prikrivanja nacionalizma vlastitog naroda, je svakako duboko narcisoidno licemjerstvo.

06.07.2015.

Zaboravljena priča.....

Sinoć sam usnio jedan čudan sanak, da prostiš kao nikad do sad. Sanjao sam prelijepu zemlju, bezbeli nigdje ljepše vidio nisam. Zemlju prepunu zelenila, visokih planina, prekrasnih ravnica, bezbrojnih rijeka, bistrih potoka i predivnih životinja, raznih vrsta i boja. Sa ljepotama te zemlje ne mogu se porediti druge zemlje, ni' rajske bašče i bistri potoci. U toj zemlji sam vidio kako gori velika vatra, a oko vatre sjede tri čovjeka, neko reče ahbabi i nerazdvojni prijatelji. Poslije mi u sanak neki dobar melek dodje, reče da je i mom dedi dolazio i u sanku kao meni sada odgovore pružo: " Zemlju Bosnu u sanku si vidio, a u vatri istinsku vjeru i blagu bosansku dušu. Znaš, samo jedna imade na dunjaluku zemlja i zove se Bosna, a takva će biti i opstati do Sudnjega dana. Onaj što ti licem okrenut, dao ti je znak da će u zemlji Bosni sve do Sudnjega dana biti iskrenih, ma kakva ih nevolja stizala. Onaj što je lijevo sjedio, dao ti je znak da će Bosnom do Sudnjega dana biti finih ljudi, toliko finih da će ih se ćak i meleci stidjeti. A onaj što je desno sjedio, dao ti je znak da će u toj zemlji sve do Sudnjega dana biti ljudi, koji će biti veliki Heroji i Junaci. Bezbeli onaj što ga nisi vidio, a ledjima ti okrenut bio, dao ti je znak da će u toj zemlji biti malo pravde i da bi je imali, stanovnici Bosne, moraće se sami boriti za nju !! "

27.06.2015.

Hanovi u Bosanskom Brodu i bližoj okolini

Dolaskom Omer-paše Latasa u Bosnu se počinju graditi makadamski putevi, a gradnja ceste prema Sarajevu je baš 1851. god. započela iz B.Broda, te je ista u narodu prozvana carska džada. Carski namjesnik Topal Šerif Osman-paša (1861-1869), dao je stari carski drum Sarajevo-B.Brod 1863-64 god. prepraviti i modernizirati u kolski. Poštanski tatar mijenjajući konje prevaljivao je ovaj put od oko 240 km. za 30 sati, a kolima konjske kompanije za isti put trebalo je 3 i po dana. Iz pravca Sarajeva se noćivalo u Vitezu,Žepču i Derventi, dok se iz pravca B.Broda spavalo u Ševarlijama, Vranduku i Kiseljaku. Poslije 1878. god. pravac ovog druma je mjestimično izmijenjen i takav je ostao skoro do današnjih dana. Na ovome drumu od Sarajeva do B.Broda u dužini od 240 km., prema historijskim izvorima postojalo je 110 hanova. U osmansko vrijeme po bosanskim čaršijama, kao i pored drumova su pravljena svratišta za putnika namjernika, obično zvana hanovi i karavan-saraji. Hanove po Bosni spominju razni pisani izvori putopisaca od XVI- XIX st., spominju se u narodnim pjesmama i pripovjetkama,a nekada su i predmetom slikara i crtača. Iz historijskih izvora poznata su nam tri hana u Bosanskom Brodu, i to: Mustafagin han, Šerifov han i Hadži-Agića han. Mustafagin han je bio jedan od skromnijih hanova, nije mogao konkurisati novim hotelima i radio je do iza okupacije 1878. g.. Bolje sreće je bio Hadži-Agića han, sagrađen poslije 1872. god. i porušen 1944. god. za vrijeme bombardiranja B.Broda od strane saveznika. Nalazio se nešto dalje od Šerifovog hana u pravcu mosta, ispred nekadašnje robne kuće Metal. Zadnjih nekoliko decenija han je služio kao stambeni objekat. Hadži-Agića han je bio vlasništvo Hadži-Agića vakufa,a legator ovog vakufa je bio Hadži-Ago Šahdanagić, rodom iz Dervente. Šerifov han se nalazio pored gradske džamije Husejnije, imao čistu kafanu, služio je kahvu, te je kao takav dočekao drugi svjetski rat. U njemu se između dva svjetska rata, oko 1930. god. noćivalo za dva dinara. Gosti su ležali na drvenom podiumu i prostrtim hasurama,izmješano muški i ženski. U njemu su znale odsjedati i siromašne kafanske pjevačice, te je vjerovatno bila i muzika. Nedakleko od B.Broda prema Derventi, između Novog Sela i Lužana nalazio se han u kojem je uhvaćen poznati hajduk Ago, rodom iz B.Broda. O hajduku Agi su pisale novine i za njim je bila izdata tjeralica, a "Sarjevski cvjetnik" u broju 28, od 11. jula 1870. g.,savremena novina toga vremena o ovom incidentu u piše: " Neki Ago rodom iz Broda u derventskom kadiluku odmetnuo se od nekog vremena i odao se na put razbojnički i govori se da žiteljstvu u ovoj okolini znatne štete čini i svi dosadašnji pokušaji koji su činjeni da se ovaj razbojnik uhvati, ostali su bezuspješni. Gospodin mutesarif banjalučkog sandžaka Ali-Riza-paša, putujući po kadilucima ovog sandžaka radi prodavanja ovogodišnje desetine, naročito se zauzeo bijaše za uništenej razbojnika u ovoj okolini radi toga sobom je svijem handžijama po drumovima strogo zakazao da razbojnike u svoje hanove ne puštaju i da ih ne kriju. tako putujući, naiđe g. Mutesarif na han nalazeći se na drumu između Novog Sela i Lužana, želeći i tu handžiji isti nalog dati, svrati se kolima u han i pošto potreban nalog handžiji kaza, uputi se da po hanu prohoda i ušavši u jednu odaju, nađe tu čovjeka naoružana, koji mu se toliko sumnjiv učini da zaključi da to mora biti razbojnik, uhvati ga sobom i odvede svojim kolima u Derventu nesvezana. U Derventu došavši, uvjeri se da je taj čovjek onaj isti Ago koga sad već odavno traži i odmah ga zatvore." Osim ovog hana u pravcu Dervente bila su dva hana u Lužanima, a na ulazu u Derventu bio je Babića han. Drventa je dugo vremena bila sjedište kadiluka i ekonomski centar ovog kraja, a kako je carski drum prolazio kroz Derventu, sagrađeno je dosta hanova. Derventska gradska, gornja i donja mahala imale su po jedan han, a osim toga postojao je i han porodice Kostić u kojem je navodno dao prenoćiti Petar Mrkonjić, kasnije kralj Petar I. Poslije 1878 god. napravljeno je još šest hanova, od koji dva na obali Ukrine Hadži-Dervišage Karabegović, na mjestu održavanja derventskog sajma. Jedan je srušen 1945. god.za vrijeme od jednog bombardiranja saveznika i u njemu su nastradalo više izbjeglica iz istočne Bosne. Petrića han sagrađen je poslije 1900. god., han Uzeirbega Huseinčehajića prestao je sa radom nakon smrti vlasnika 1910. god., a ovdje je i begovska porodica Mulabegović imala svoj han. Na izlazu iz Dervente postojao je i Han Marica, koji dobi ime po handžinci Marici. Han je bio starijeg datuma i propao je vjerovatno krajem XIX st., a stojao je u selu Gornja Ljupljanica, a po njemu se i željeznička stanica zvala jedno vrijeme Han Marica. Hanova ovim našim propalim drumovima više nema, a ostade samo Morića han i sjećanje na prohujalo vrijeme.

27.05.2015.

Svijest radničke klase Bosanskog Broda krajem XIX i početkom XX stoljeća (tekst 13)

Pored militarizacije željezničara, Kotarske vlasti su pozvale sve bosanskobrodske radnike da stupe na posao, ali na poziv se nije odazvala većina radnika. Na željezničkoj stanici od 266 radnika u štrajku se još uvijek nalazio 101 radnik, dok je od 281 radnika ložionice 226 radnika nastavilo sa štrajkom. Pritisak, teror i represalije vlasti utjecali su na neodlučnost Centralnog radničkog sindikalnog vijeća da ovaj generalni štrajk željezničara proširi u opšti štrajk svih jugoslovenskih radnika. Ministarstvo saobraćaja je obećalo razmotriti sve stavove i zahtjeve, pod uslovom da se radnici vrate na posao. Završetkom štrajka u Bosanskom Brodu vlasti su izvršile popis i započele s progonom učesnika. Tako su prilikom prvomajske proslave u Sijekovcu, vojne vlasti odstranile željezničare, a tokom maja i juna policija izvršila saslušanja i zatvaranja. Iz službe su otpušteni svi članovi štrajkačkog odbora, kao i svi utjecajniji radnici koji su imali značajnijeg udjela u štrajku. U znak protesta protiv represalija vlasti i željezničke uprave oko 110 radnika željezničke ložionice u Bosanskom Brodu podnijelo je otkaz, što je bio povod novom proganjanju radnika. slijedi nastavak......

24.05.2015.

Svijest radničke klase Bosanskog Broda krajem XIX i početkom XX stoljeća (tekst 12)

Poslije 2.maja 1919. godine u Bosanskom Brodu, žandarmerija (policija) je zaplijenila svu radničku imovinu (knjige, spise, iskaznice), a Radnički dom zatvorila. Vlast je pokušala ugušiti radnički pokret na ovome području, ali bosanskobrodski radnički pokret u periodu maj-avgust 1919. god. je izdržao sve represalije vlasti, teror, progone i nasilje. Radničke organizacije su svoj rad uspjele konsolidirati, što je rezultiralo štrajkom službenika u Fabrici "Danica", formiranju podružnice Saveza metalskih radnika i drugih aktivnosti. Na jednoj od skupština, kojoj je prisustvovalo oko 150 radnika i seljaka govorio je i Mitar Trifunović. Uprkos represalijama režima , polovinom aprila 1920. god. bosanskobrodski željezničari priključili su se akciji Saveza i saobračajnih i transportnih radnika i službenika Jugoslavije. Generalni štrajk željezničara u Bosanskom Brodu započeo je 16. aprila 1920. god., obustavom rada 260 radnika ložionice, kojima se priključila i većina osoblja željezničke stanice. Odmah je formiran štrajkački odbor u koji ulaze: Karl Varljan, Josip Jakopčević, Ivan Zlović, i Nikola Dušek, kao i radničke straže koje su spriječavale štrajkolomce da stupe na posao. Kotarske vlasti su represivnim mjerama ugušili štrajk i pohvatali štrajkače. U sukobima sa policijom je nekoliko radnika ranjeno, pa je prijetila opasnost razbuktavanja sukoba. U međuvremenu vlada Kraljevine SHS je za 20 april pozvala sve željezničare na dvomjesečnu vojnu vježbu i proglasila militarizaciju željezničara. slijedi nastavak....

18.05.2015.

Svijest radničke klase Bosanskog Broda krajem XIX i početkom XX stoljeća (tekst 11)

Nova vlast je zazirala od zarobljenika, bivših austro-ugarskih vojnika, koji su se vraćali iz Rusije, preko Bosanskog Broda u Bosnu i Hercegovinu. Dnevno su dolaze grupe od 50-60 zarobljenika, a vlast se naročito interesuje za one koji su učestvovali u akcijama boljševika. Prvomajska proslava 1919. godine bila je prva manifestacija ujedinjenog proletarijata u okviru novostvorene države SHS. U međuvremenu, pred samu proslavu , 26 aprila 1919. godine, odlukom Ministarstva savjeta Kraljevine SHS proslava je bila zabranjena. Cilj ove zabrane je bilo sprečavanje razvitka radničkog pokreta i njegovih organizacija. Da bi spriječila učešće željezničara vlada je donijela odluku, po kojoj se učešće željezničara tretira isto kao pobuna u vojsci. Ova mjera je pogodila željezničare u Bosanskom Brodu, a oni su činili većinu radništva ovog mjesta. Radničko rukovodstvo Bosanskog Broda uložilo je protest Kotarskoj ispostavi i zatražilo novo odobrenje za održavabnje prvomajske proslave, ali Zemaljska vlada nije dozvolila održavanje prvomajske proslave. Zbog toga je Mjesni odbor SRPJ u Bosanskom Brodu, 2 maja 1919. godine sazvao sastanak svih radnika u Radničkom domu. Na sastanku se okupilo oko 200 radnika, ali je neposredno pred otvaranje sastanka intervenirala žandarmerija, te rastjerala radnike. Kasnije je žandarmerija uhapsila i izvršila pretres stana predsjednika radničke organizacije Ilije Mataje, te istog protjerala iz Bosanskog Broda u Đakovo. slijedi nastavak ....

15.05.2015.

Svijest radničke klase Bosanskog Broda krajem XIX i početkom XX stoljeća (tekst 10)

Nekoliko dana poslije ulaska srpske vojske u Bosanski Brod, 19. novembra 1918. godine i završetka rata, održana je prva javna skupština željezničara u Bosanskom Brodu, kojoj je prisustvovalo 400-500 bosanskobrodskih radnika. Delegati Saveza bosansko-hercegovačkih željezničara Ambroz Gliha i Bogoljub Čurić upoznali su prisutne radnike s nastalom situacijom poslije raspada Austro-Ugarske i formiranjem Države SHS, ističući potrebu jačanja sindikalnih radničkih organizacija i uzdizanja idejno-političke svijesti radnika. Na skupštini je osnovana Podružnica saveza bosansko-hercegovačkih željezničara u Bosanskom Brodu i izabran je Odbor podružnice sastavljen od 12 radnika. Krajem 1918. god. održana je još jedna skupština kojom je presjedavao Emil Balać. O političkom položaju govorio je Sreten Jakšić, a Mijo Ćosić i Ilija Mataja o nepravednom razrezivanju poreza u Bosanskom Brodu. Osnovana je i mjesna politička organizacija, te izabran Mjesni odbor u koji ulaze: Ilija Mataja, Alojzije Posavac, Stjepan Pinerović, Jakša Sokolović, Mato Špigl, Emil Balać, Makso Pihler, Augustin Fric, Nikola Bader i Mijo Ćosić. Na skupštinama Mjesne organizacije Socijaldemokratske stranke u Bosanskom Brodu sve je češće ispoljavano nezadovoljstvo s postojećim stanjem radnika. Zbog ispoljavanja nezadovoljstva, članovi Mjesne organizacije dolaze pod udar vlasti, koja poduzima represivne mjere u cilju suzbijanja šireg zamaha radničkog pokreta na području Bosanskog Broda. slijedi nastavak....

09.05.2015.

Svijest radničke klase Bosanskog Broda krajem XIX i početkom XX stoljeća (tekst 9)

Februarska revolucija u Rusiji utjecala je na liberalizaciju režima u Austro-Ugarskoj, ali i na oživljavanje političkog života i obnavljanje radničkih organizacija u Bosni I Hercegovini polovinom 1917. godine. Ratno stanje radnicima nije donijelo nikakvo poboljšanje, a oni su ga stvarno i najmanje željeli. Tek je ruska revolucija izmjenila ovo stanje, a slobodniji vjetrovi Europom su zahvatili i Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska u međuvremenu gubi na svim frontovima, vlast je slabila i približavao se trenutak njenog sloma. U to vrijeme u Bosanskom Brodu formirano je Narodno vijeće, koje je raspolagalo s četom "narodne garde" u jačini od 250 vojnika, koja je bila raspoređena na osiguranju željezničke stanice, mosta , fabrike "Danica", savskog pristaništa, kao i drugih važnih objekata i održavanja reda u gradu. Ovu funkciju narodna garda je obavljala sve do sredine novembra 1918. god., kada je u Bosanski brod stigla i prva jedinica srpske vojske i preuzela komandu. Završetkom rata i propašću Austro-Ugarske nije prestala borba radničke klase, čiji se položaj u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca nije bitno promjenio. Na mjesto starih eksploatatora, došli su drugi koji su sa stranim kapitalom vršili pritisak na radnčku klasu i nastojali učvrstiti novi režim. slijedi nastavak....


Stariji postovi

KAHVENISANJE
<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

Plove nasi snovi kao tiha rijeka Sava,
Historijske zanimljivosti vezane za stari Bosanski Brod


Karlovackim mirom 1699. godine Sava je odredjena kao granica izmedju Hasburske monarhije i Turskog carstva.

Bosanski Brod (Turski Brod) se poceo razvijati nakon Karlovackog, a narocito poslije Beogradskog mira.

Dvije drzave, dva posebna svijeta, pocela su od tada ucvrscivati svoju granicu, jedna "Vojnim krajinama", a druga formiranjem "Kapetanija".

Nakon Karlovackog mira, mjesto je obnovljeno i dobilo naziv Turski Brod, sto je bilo i razumljivo.

Tada se formira u Bosanskom pasaluku 13 novih kapetanija, od kojih je jedna bila i ova nasa "Brodska".

Vec od 1701. godine "Brod" postaje kapetanija, koja nije dugo trajala, ugasena 1716 .godine, novim ratom Austrije i Turske.

Naselje su 1716 . godine Austrijanaci prodorom u Bosnu potpuno unistili, a stanovnici povukli.

U periodu od 1716-1739 godine, Brod sa lijeve i desne strane Save je bio jedinstven i pod vlascu Austrijanaca.

Nakon Beogradskog mira 1739. godine novoizgradjeni i utvrdjeni cardak cuvali su vojnici Vranducke(Derventske)kapetanije.

Bosanski Brod je tada pripadao zapovjednistvu Vranducke kapetanije, cije je sjediste bilo u Derventi.

Takvo stanje potrajalo je sve do tridesetih godina XVIII stoljeca, kada su raspustene stare feudalisticke organizacije, i azapi, cuvari granica u cardacima.

U Bosanskom Brodu od pet cardaka koji su napravljeni u prvim decenijama XVII stoljeca, sacuvan je jedan sve do 1992. godine, koji je odolijevao vremenu i raznim vojskama koje su prolazile ovom kasabom, kada je i srusen.

Od starih cardaka ostalo je samo ime, ali ne i funkcija koju su vremenom imali.

Kao podrhtavanje zemljista poslije velikih potresa, tako je i ova granica, u prvim decenijama XVIII stoljeca, dozivljavala manja ili veca pomjeranja.

Stanovnistvo nastanjeno uz obale rijeke Save, na podrucju Bosanskoga i Slavonskoga Broda, i ako razdvojeno granicom i vodenom preprekom, tradicionalno je ostvarivalo medjusobnu suradnju.

U ovoj kasabi su bila poznata dva hana, od kojih je jedan radio do iza okupacije od 1878. godine, a zvao se Mustafagin han, dok je zgrada drugog propala 1944. godine za jednog od bombardiranja saveznickih aviona u II Svjetskom ratu.

Bio je vlasnistvo Hadzi-Agica vakufa, na daleko poznata trgovca, a sagradjen je prije 1878. godine.

Turci su stari drum od Bosanskoga Broda prema Sarajevu u duzini 240 km. 1863 godine prepravili u kolski i 1864 godine poceli koristiti.

Zanimljivo je spomenuti da su tatari(postanski jahaci) mijenjajuci konje ovu razdaljinu prevalljivali za 30 sati, a kolima konjske kompanije je trebalo 3 i po dana.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
39588

Powered by Blogger.ba